Dr. sc. Simone Lamont-Black

• Dr. sc. Simone Lamont-Black (rođena Schnitzer) kvalificirana kao odvjetnik za građansko pravo u Njemačkoj, gdje je bila praktikant kao Rechtsanwältin nekoliko godina, doktorirala je na Augsburg Sveučilištu summa cum laude prije preseljenja u Englesku. Ondje je radila dugi niz godina kao predavač na Sveučilištu Northumbria u Newcastleu prije zaposlenja na Pravnom fakultetu u Edinburghu 2010. g.

  Specijalizirala se u području međunarodne trgovine i prijevoza robe, a interes ima i u rješavanju međunarodnih trgovačkih sporova zbog čega je i CEDR medijator, član Association of Arbitral Women, bila je arbitar inter alia na Willem C. Vis International Commercial Arbitration Moot Competition te je pokrenula Edinburgh Vis Pre-Moot.

  Simone istražuje i objavljuje uglavnom u područjima međunarodnog prijevoza robe i transportnog prava. Također je autor i koautor nekoliko knjiga, između ostalog s Paulom Bugdenom drugog i trećeg izdanja Bugden & Lamont-Black, Goods in Transit, Sweet & Maxwell, kao dio serije „Britansko pomorsko pravo“.

   

  Škotski sudovi o praksi niskotarifnih prijevoznika: sudska nadležnost, skrb i naknada

   

  Ovaj konferencijski rad govori o praksi škotskih sudova u pogledu specifične poslovne prakse niskotarifnih zračnih prijevoznika te odnosnim argumentima o nadležnosti.

  Rad se temelji na analizi sudskog spora Caldwell v. EasyJet¹, kao ključnom predmetu iz škotske sudske prakse na osnovi Montrealske konvencije o međunarodnom zračnom prijevozu iz 1999. godine², kao i Uredbi EZ br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku³. U ovom su predmetu škotski sudovi morali odlučivati o nizu značajnih pitanja:

  Koji sudovi su nadležni za slučaj kada je prodan određeni broj “odvojenih” letova kako bi putnik mogao doći do svojeg odredišta? Može li zračna kompanija  tretirati svaki let kao zaseban ugovor s odvojenim pravnim posljedicama u pogledu nadležnosti?

  Kakvo je međudjelovanje Montrealske konvencije i Uredbe EZ o pravima putnika?

  Daljnja pitanja vezana su uz valjanost i doseg općih uvjeta ugovora koji obvezuju putnika da se pojavi na vrijeme na ukrcajnom izlazu, čak i u situaciji kada je putnicima u zračnoj luci na raspolaganju  mala ili nikakva pomoć osoblja kojom bi se omogućila pravodobna prijava na let i predaja prtljage, sigurnosna i carinska kontrola putnika te kontrola putovnica kako bi putnici mogli doći do ukrcajnog izlaza na vrijeme. Jesu li putnici podnijeli zahtjev za naknadu štete zbog kršenja ugovora? Ili alternativno, bi li se taj nedostatak pomoći mogao klasificirati kao uskraćeni ukrcaj na temelju Uredbe EZ-a, čime bi se dalo pravo na naknadu štete i povrat novca?

  Po analizi predmeta, u radu se objašnjava pravna pozadina i obrazloženje sudske presude te se predviđa mogući pristup škotskih sudova u budućim odlukama u pogledu pravnih pitanja koja u ovom slučaju nisu bila predmetom odlučivanja.

  
  1 2015 S.L.T. (Sh Ct) 223; 2015 G.W.D. 34-546

  2 Konvencija o ujednačavanju određenih pravila za međunarodni zračni prijevoz, 28. svibnja 1999, 2242 U.N.T.S. 350 (nadalje Montrealska konvencija)

  3 Uredba (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 (OJ L46, 17.2.2004, str. 1) (nadalje Uredba EZ o pravima putnika)