Otvorenost hrvatskog pravnog okvira inovacijama u cestovnom prijevozu putnika
Autori: Martina Prpić, Tomislav Sadrić
Ključne riječi: cestovni prijevoz, tržišna utakmica, dozvola, licencija
Proteklih godina na svjetskim je tržištima došlo do pojave novih, brzorastućih poslovnih modela u sektoru pružanja prijevozničkih usluga. Navedena je pojava u velikoj mjeri promijenila dotad ustaljena shvaćanja u pogledu cestovnog prijevoza putnika, na način da su uobičajeni poslovni modeli poljuljani, a ponegdje i ugroženi uslijed konkurencije poduzetnika koji koriste inovativne modele poslovanja, bazirane na suvremenoj tehnologiji i sharing economy principima.
Novi poslovni modeli nisu ostali ograničeni unutar tržišta na kojima su se izvorno pojavili, već su se na valu inicijalnog poslovnog uspjeha raširili po svim relevantnijim nacionalnim i regionalnim tržištima. U posljednje vrijeme i u Hrvatskoj su se pojavili poduzetnici koji svoje poslovanje baziraju na suvremenoj tehnologiji i inovativnim poslovnim modelima, nudeći potrošačima usluge prijevoza bitno različite od ustaljenih prijevozničkih usluga.
Budući da se inovativni modeli pružanja prijevozničkih usluga na svjetskoj razini više ne mogu smatrati prolaznim trendom, te je uslijed toga sasvim izvjesno da se cestovni prijevoz putnika permanentno promijenio, potrebno je ispitati u kojoj je mjeri hrvatski pravni okvir otvoren usvajanju suvremenih prijevozničkih praksi. U tom smislu nužno je analizirati propise kojima je uređen cestovni prijevoz putnika u Republici Hrvatskoj, kako bi se uočilo postoji li de lege lata prostor za implementaciju suvremenih prijevozničkih modela u hrvatsko poslovno okružje, opterećuju li nove poduzetnike pretjerane administrativne barijere pri ulasku na tržište prijevozničkih usluga te jesu li potrebne normativne korekcije kako bi se suvremeni poslovni modeli neometano primjenjivali u Hrvatskoj.
Temeljni pravni izvor u pogledu cestovnog prijevoza putnika u Republici Hrvatskoj je Zakon o prijevozu u cestovnom prometu (Narodne novine 82/13, dalje u tekstu: Zakon o prijevozu). Tim su propisom u pogledu prijevoza putnika određeni uvjeti i način obavljanja djelatnosti, na način da su propisani uvjeti obavljanja djelatnosti za vozače i vozila, regulirana pravila o izdavanju licencija i dozvola te su definirane vrste prijevoza putnika, uz navođenje posebnih pretpostavki koje poduzetnik mora ispuniti da bi mogao obavljati pojedinu vrstu prijevoza.
Analiza odredaba Zakona o prijevozu pokazuje da je cestovni prijevoz putnika u Republici Hrvatskoj reguliran kao zatvoreni i kruti sustav koji se u velikoj mjeri temelji na javnopravnim ograničenjima tržišne utakmice, u vidu različitih dozvola i licencija koje poduzetnik mora ishoditi kako bi mogao pružati prijevozničke usluge. Zakonom definirane vrste prijevoza u određenom smislu mogu se promatrati kao numerus clausus, izvan kojega nije dopušteno obavljati djelatnost prijevoza putnika. Takva zatvorena lista dopuštenih vrsta prijevoza uz spomenuta javnopravna ograničenja dodatno otežava razvoj inovativnog poduzetničkog pristupa u sektoru prijevoza. Navedene zakonske odredbe u biti predstavljaju administrativne barijere ulasku novih poduzetnika na tržište te time znatno otežavaju razvoj tržišnog natjecanja.
Osim što otežavaju ulazak novih poduzetnika na tržište, odredbe Zakona o prijevozu u znatnoj mjeri zatvaraju prostor za poduzetničke inovacije, jer tjeraju poduzetnike da razvijaju samo one poslovne modele koji se mogu podvesti pod neku od postojećih zakonskih vrsta prijevoza. Na taj način hrvatsko tržište prijevozničkih usluga ostaje u velikoj mjeri odijeljeno od pozitivnih efekata implementacije inovativnih prijevozničkih modela na inozemnim tržištima. To u ponajvećoj mjeri predstavlja gubitak za potrošače kao krajnje korisnike prijevozničkih usluga.
Važno je napomenuti da se cjelokupni sharing economy koncept u najvećoj mjeri zasniva na općoj deregulaciji djelatnosti koje su sve donedavno bile visoko regulirane. Zahtjev za deregulacijom odnosi se ne samo na pitanja neposredno povezana uz djelatnost koju poduzetnik obavlja, već se tiče i radnopravnih pa i poreznih propisa. Inovativni modeli pružanja usluga zasnivaju se na jednostavnosti, pristupačnosti i otvorenosti najširem krugu korisnika, pa ih svaka regulatorna odredba sputava. Kako istovremeno zaštita javnog interesa nužno podrazumijeva određenu razinu regulacije, potrebnu kako bi se zajamčio minimalni standard kvalitete i sigurnosti usluga koje se pružaju na tržištu, izvjesno je da će najveći izazov u bliskoj budućnosti biti utvrditi idealni omjer prostora kojeg je deregulacijom nužno otvoriti poduzetnicima koji pružaju nove i inovativne usluge te regulatornih ograničenja potrebnih za zaštitu javnoga interesa.
