Trenutni izazovi i pitanja odgovornosti u zračnom prijevozu
Autor: Dario Klasić
Ključne riječi: odgovornost zračnog prijevoznika, prava putnika, Montrealska konvencija, Uredba (EC) 261/2004, nesreća, povreda.
Zračni prijevoz najsigurniji je način putovanja. No, unatoč činjenici da su nesreće rijetkost, one se ipak događaju. Posljedično, pitanje odgovornosti složeno je područje zračnog prava, posebno ukoliko uzmemo u obzir da pojmovi nesreće i ozljede u zračnom pravu nemaju jasno definiran pravni smisao. S druge strane, u pokušaju pronalaženja ravnoteže između izravno sukobljenih interesa zaštite potrošača s jedne, i poslovnih interesa zračnih prijevoznika s druge strane, teško je odrediti pravednu naknadu za pojedine oblike pretrpljene štete.
Varšavska i Montrealska konvencija, koje uređuju prava putnika na naknadu štete u slučajevima smrti, tjelesne ozljede i drugih zdravstvenih oštećenja, štete nastale na njihovoj prtljazi te štete zbog zakašnjenja, temelj su zaštite prava korisnika zračnog prijevoza. Osim te zaštite, u Europskoj uniji je pod utjecajem trenda zaštite prava potrošača pokrenuta inicijativa i za širom zaštitom prava putnika u zračnom prijevozu. No, unatoč usvajanju novih standarda, često se čini da Europsko zakonodavstvo u sferi odgovornosti zračnih prijevoznika u posljednjem desetljeću kaska za potrebama, i putnika, a još više zračnih prijevoznika.
Potencijalna izloženost zračnog prijevoznika za plaćanje odštete koja proizlazi ne samo iz mogućeg pojedinačnog slučaja pokrivenog Montrealskom konvencijom, već i iz odgovornosti po kontroverznoj Uredbi (EC) 261/2004, iznimno je visoka, a uistinu impresivan broj putničkih pritužbi za kašnjenja i otkazane letove te posljedično sukoba u rješavanju istih, najbolje odražava potrebu za daljnjim razvojem zakonodavstva u ovoj sferi zračnog prava. – Iako jamči visoku razinu zaštite putnika u zračnom prometu (potrošača), Uredba 261/2004 doživjela je snažne kritike europskih zračnih prijevoznika, osobito onih koji posluju po low cost modelu. Isti ističu da im Uredba nameće dodatne obveze, te ih stavlja u nepovoljniji položaj na tržištu u odnosu na prijevoznike koji dolaze iz zemalja ne-članica EU.
U Republici Hrvatskoj provedba i primjena Uredbe (EC) 261/2004 nije pokrenula ni znatan broj slučajeva, niti intenzivniju javnu ili akademsku raspravu, a činjenica je da u pojedinim državama članicama EU prijevoznici sustavno ne isplaćuju naknade, znajući pri tom da je rizik od potraživanja u sudskim postupcima izuzetno nizak.
Iako je Uredba, na prvu ruku, bila jedno od najuspješnijih područja djelovanja EU na području zaštite potrošača te je doprinijela uređenju unutarnjeg tržišta zrakoplovnih usluga, ista je opravdano oštro kritizirana u zrakoplovnoj industriji – obveze izvorno navedene u njezinim odredbama, te posebice one kasnije proširene odlukama Suda EU, nametnule su ozbiljne financijske terete zračnim prijevoznicima, a i dalje predstavljaju izazovno pravno pitanja odnosa između Europskog prava i međunarodnih standarda, osobito Montrealske konvencije, i njezine isključive regulacije odgovornosti proizašle iz ugovora o zračnom prijevozu.
Planirana reforma Uredbe u svakom slučaju treba donijeti više jasnoće i bolje mehanizme za njezinu provedbu. Zrakoplovne tvrtke se u tom smislu nadaju da će njihove financijske obveze biti ograničene, dok su putnici u nadi da će njihova prava na pomoć i naknadu biti osnažena. U svakom slučaju, potrebno je voditi računa i o jednoj i o drugoj strani, jer se trenutno stječe dojam da su putnici-potrošači u EU previše zaštićeni, kao što i pojedini zračni prijevoznici često ističu. Cijeneći činjenicu da je moguće identificirati i nekoliko drugih područja moguće odgovornosti zračnog prijevoznika, koje potencijalno mogu dovesti do novih velikih troškova i potraživanja u budućnosti (npr. štete uzrokovane onečišćujućim tvarima u klimatizacijskim sustavima zrakoplova; izlaganje štetnom zračenju) isti se nalaze u nezavidnoj poziciji.
