Vertikalna integracija u željeznici pro et contra
Autor: dr. Nikola Popović
Ključne riječi: Željeznica, mrežne industrije, tržišni regulatori, konkurencija, vertikalna integracija
U različitim mrežnim djelatnostima, pa tako i u sektoru željeznice, postavlja se pitanje da li je potrebno i na koji način odvajati funkciju upravljanja mrežnom tj. željezničkom infrastrukturom od funkcije pružanja usluge tj. željezničkog prometa? Koje su koristi od očuvanja ovih funkcija pri jednom ili razdvajanja pri više pravnih entiteta odnosno nekih međurješenja? U prvom slučaju, tj. vertikalne integracije funkcije upravljanja infrastrukturom i funkcije pružanja usluga prijevoza, smatra se da postoji rizik od narušavanja tržišnog natjecanja odnosno potencijalne diskriminacije konkurenata u prijevozničkim uslugama, dok u drugom slučaju tj. vertikalnog razdvajanja, smatra se da nestaju određene organizacijske i operativne sinergije u željeznici, te mogu porasti troškovi. Povijesni poduzetnik u željeznici je integrirano društvo koje raspolaže i željezničkom infrastrukturom i voznim parkom potrebnim za prijevoz roba i putnika. Liberalizacijom prijevozničkih željezničkih usluga, novi prijevoznici trebaju imati ravnopravan pristup željezničkoj infrastrukturi koja za njih predstavlja osnovno sredstvo rada (essential facility). Općenito to su infrastrukture i mreže koje nije tehnički jednostavno ni financijski isplativo ponovo graditi a nalaze se u svim mrežnim djelatnostima, elektroničkim komunikacijama, energetici, prometu i dr. Upravitelj takve infrastrukture, kada istodobno djeluje na susjednim tržištima, primjerice tržištu teretnog željezničkog prijevoza, može biti ponukan otežati pristup željezničkoj infrastrukturi kako bi zaštitio prijevoznički segment svog poslovanja (foreclosure). Propisi o zaštiti tržišnog natjecanja i regulaciji mrežnih djelatnosti kao i mjerodavna regulatorna tijela koja ih provode imaju za cilj dati pravo svakom poduzetniku tj. željezničkom prijevozniku, da ravnopravno koristi željezničku infrastrukturu i prateće željezničke usluge koje su mu neophodne za rad i takmičenje za krajnje korisnike. Gotovo svaki razgovor o željezničkom prometu kao važnoj društveno-gospodarskoj djelatnosti u zemljama Europske unije, dotakne se nedovoljne zastupljenosti i ekonomske učinkovitosti ovog sektora u posljednjih nekoliko desetljeća. Stoga su u fokusu sektora željeznice teme financijske stabilnosti, održivosti investicija, rasta produktivnosti zaposlenih i dr. Željeznički promet uglavnom ne pobuđuje priželjkivani interes korisnika u putničkom i teretnom segmentu, često je financijski zavisan od javnih izvora financiranja i razmjerno polako razvija svoju međunarodnu prometnu atraktivnost putem uspostave transeuropskih željezničkih koridora. Jedan objektivni dio razloga povijesne stagnacije sektora su pojava novih prometnih sredstava dostupnih široj populaciji kako za privatne tako i za gospodarske svrhe, dovoljno je samo spomenuti ekspanziju cestovnog teretnog i putničkog prijevoza (autobusi, kamioni, osobna vozila) ili gustog zračnog i plovnog prometa. Drugi subjektivni dio razloga počiva u prometnoj politici država članica u smislu pozicioniranja željeznice u odnosu na druge konkurentne grane prijevoza, te o ulozi države koja je u pravilu vlasnik željezničke infrastrukture, ali često i vlasnik povijesnih željezničkih prijevoznika. Ukratko, može se ustvrditi da željeznički sektor tradicionalno obilježava skromna ekonomska učinkovitost i posljedično njegova s intermodalnog prometnog aspekta – nekonkurentnost. Primjetna je utoliko potreba za reformom željezničkog sektora kako bi se veći dio troškova podmirivao komercijalno s tržišta uz manje oslanjanja na javna sredstva koja su ograničena. Strukturne promjene zavise od odabranog modela konkurencije i regulacije tržišta. U bitnome razlikuje se konkurencija na tržištu između vertikalno integriranih željezničkih društava (source/destination competition in the market) od konkurencije na tržištu između željezničkih prijevoznika na temelju prava pristupa (access competition in the market) te konkurencije za tržište između putničkih željezničkih prijevoznika (competition for the market). Prvi oblik konkurencije pretpostavlja postojanje konkurentnih željezničkih pravaca, tj. infrastrukturnu zamjenjivost između istih polazišnih i odredišnih destinacija (interchangeability). Takav model je zastupljen u sjevernoj Americi. Drugi model je uobičajen u Europskoj uniji za liberalizaciju i razvoj tržišta teretnog željezničkog prometa. Treći model je također zastupljen u EU kao način razvoja konkurencije u putničkom prometu. Suština funkcije regulacije tržišta u odnosu na mrežne industrije, pa tako i željeznicu, koje su prošle put od državnog monopola do slobodnog tržišta, može se slobodnim riječima opisati kao potraga za ekonomskom efikasnošću uz adekvatnu dostupnost usluga od općeg gospodarskog interesa. Naime u vrijeme de jure ili de facto monopola u djelatnostima s naglašenom ekonomijom obujma i/ili opsega, monopolisti mogu nametnuti veće cijene potrošačima ili im isporučivati usluge umanjene kvalitete. Uloga tržišnih regulatora je to spriječiti ili dovođenjem novih poduzetnika tj. tržišnog natjecanja ili regulatornom intervencijom na bilateralnoj razini s poduzetnikom monopolistom odnosno poduzetnikom u vladajućem položaju. U potonjem slučaju, regulacija je poticajno usmjerena (incentive regulation) na poduzetnika s ciljem povećanja njegove ekonomske efikasnosti. Na razini EU očekuje se da upravo zajedničko tržište prijevozničkih usluga kroz jačanje prekogranične konkurencije može dati doprinos strukturnim reformama u zemljama članicama, revitalizaciji i atraktivnosti željezničkog prometa u odnosu na konkurentne grane prijevoza. Tome doprinosi kontinuirana pravna harmonizacija i tehničko-tehnološka standardizacija željezničkog prometnog sustava tj. interoperabilnosti u EU, putem sukcesivnih željezničkih paketa od 2001. do danas. Polazeći od navedenog, u radu se sagledava pro et contra vertikalna integracija odnosno vertikalno odvajanje upravitelja željezničke infrastrukture u odnosu na željezničke prijevoznike, kao sredstvo razvoja konkurencije i željezničkog prometa.
