Više od tri desetljeća nakon usvajanja MTO Konvencije iz 1980., svijet međunarodne kupoprodaje još uvijek nije u stanju pouzdati se u odgovarajući međunarodni režim odgovornosti u multimodalnom prijevozu. Tomu u prilog govore značajne investicije učinjene od strane međunarodnih i regionalnih organizacija, ozbiljni pokušaj Europe da stvori više-manje ujednačen okvir za multimodalnu odgovornost, da razvije odredbe o multimodalnom prijevozu unutar unimodalnih transportnih konvencija, i na kraju, zanimljiv razvoj Roterdamskih pravila. Međunarodno trgovačko pravo inače slijedi potrebe (svoje) industrije i spremno prati tehnološki napredak, ekonomske i političke promjene te tržišnu praksu. U relativno ranom stadiju kontejnerske revolucije, industrija je brzo razvila standardne ugovorne obrasce i vezanu trgovačku praksu, želeći razriješiti najčešće poteškoće s kojima su se multimodalni operatori sretali. Ne čudi da je međunarodni zakonodavac također pokušao to pratiti, a isto tako ne čudi da u tome nije uspio, i pitanje multimodalnog prijevoza ostalo je regulirano pojedinačnim odredbama u unimodalnim konvencijama. Roterdamska pravila učinila su posljednji pokušaj s pristupom tzv. „pomorsko plus“ s kojim su unimodalno razmišljanje proširila na multimodalni transport.
Proliferacija pokušanih „rješenja“ za relativno jednostavan „problem“ ipak je prouzročila ozbiljnu pravnu poteškoću: rizik međusobnog sukoba određenog broja pravno obvezujućih režima i situaciju u kojoj je stvaranje pravog multimodalnog režima jedva moguće.
Ovo izlaganje pruža pravu priliku da se pokuša shvatiti može li europska „regija“ promijeniti ovaj trend i razriješiti gordijski čvor multimodalnog prijevoza, Ili multimodalne operatore ne bi trebalo ometati u tome da i dalje uživaju relativnu slobodu.
