Europska agencija za sigurnost zračnog prometa (EASA) je,između ostalog,nadležna za predlaganje propisa u domeni zrakoplovstva i standardizaciju primjene propisa u državama članicama EASA-e.
Izrada propisa sastoji se od dvije faze, od kojih je prva programiranje tj. dugogodišnje planiranje (4 godine unaprijed) utemeljeno na inputima svih uključenih subjekata (Europska tijela, ICAO, nacionalna nadležna tijela, industrija, itd.) te njihovim sigurnosnim preporukama, planovima sigurnosti, itd. Druga faza izrade propisa je razvoj samoga propisa. Obje faze su jasno definirane kroz niz koraka.
Propisi (uredbe i direktive) se donose od strane Europskog vijeća i Parlamenta ili, u slučaju implementacijskih propisa, od strane Europske komisije. Implementacijski propisi se dijele na tzv. „obvezujuća pravila“ (IR – Implementing rules / implementacijska pravila) koje donosi Europska komisija, i na„neobvezujuće“ načine udovoljavanja pravilima, tzv. „soft law“ (AMC& GM – Acceptable means of compliance & Guidance material / prihvatljivi načini udovoljavanja i upute), koje donosi EASA. Soft law struktura prati obvezujući propis i pridonosi standardizaciji.
Koncept strukture pravila koja se donose je logičan i u velikoj mjeri ujednačen, te omogućava jednostavno snalaženje. Korištenje vertikalnog pristupa u ovom procesu ima za posljedicu multipliciranje istih zahtjeva u svakom području (npr. sustav postupanja s kojim se nacionalne zrakoplovne vlasti moraju uskladiti postoji i u području letačkih operacija i u području održavanja zrakoplova.
Osnovnom uredbom omogućena je fleksibilna upotreba propisa (davanje izuzeća i odobravanje odstupanja) uz jasno definirana pravila. Takozvani Total system approach obuhvaća: sigurnost, zaštitu, okoliš i performanse.
Standardizacija koju provodi EASA je neophodan preduvjet kako bi se osiguralo da države članice na ujednačen način primjenjuju propise, a što je preduvjet za međusobno priznavanje certifikata, odobrenja, dozvola, te za osiguravanje jednakih uvjeta za sve sudionike (tzv. „level playing field“).
Učestalost i opseg standardizacijskih inspekcija ovisi o nacionalnim pokazateljima koji se kontinuirano prikupljaju u EASA-i. Nesukladnosti utvrđene tijekom standardizacijskih inspekcija se moraju otkloniti u skladu s definiranim procesima.
Najčešći izazovi standardizacije su:
- postojanje različitih prihvatljivih načina udovoljavanja propisima u državama članicama,
- različita veličina i složenost zrakoplovne industrije i djelokruga nacionalnih zrakoplovnih tijela,
- neujednačenost koncepta propisa u svim domenama,
- jezične barijere koje dovode do pogrešnih interpretacija propisa?,
- autonomija, resursi i kompetencije stručnjaka pojedinih zrakoplovnih vlasti u visokotehnološkoj struci,
- dinamičan razvoj područja koji uzrokuje veliku produkciju propisa,
- pojave novih modernih management koncepata koji nisu adresirani u propisima,
- neproporcionalni propisi,
- različiti načini objave propisa u zemljama članicama (automatska primjena ili objava u službenim listovima radi definiranja nadležnosti),
- nacionalna sudska praksa bez adekvatnoga iskustva u sporovima iz domene zrakoplovstva,
- višestrane provjere udovoljavanja standardima uz različite interpretacije standarda,
- utjecaj loše gospodarske situacije na ispunjavanje zahtjeva.