Reosiguranje – barem što se tiče srpskoga prava – područje je prava osiguranja o kojemu se u ovome trenutku ne zna dovoljno. To se posebno odnosi na obilježje ugovornog odnosa kod osiguranja koje je od velike važnosti u komparativnom pravu: načelo istovjetnosti sudbine. Na početku ovog izlaganja pokušat ćemo objasniti pojam načela istovjetnosti (pravne) sudbine i njegovu svrhu. Autorica ističe da se načelo istovjetnosti sudbine ne može formulirati na apstraktan način, već da ono uvelike ovisi o uvjetima ugovora o reosiguranju. Njegova je primjena povezana s posljednjom fazom, odnosno likvidacijom štete i postupkom isplate. Temelj je ovoga načela da odluke osiguravatelja o osiguranikovim potraživanjima prema ugovoru o osiguranju obvezuju reosiguravatelja unutar ograničenja ugovornih odredbi, uz neke iznimke.
Nadalje, autorica skreće pozornost na razlike u shvaćanju tog načela u komparativnom pravu, što svakako može utjecati na položaj ugovornih strana, ovisno o mjerodavnom pravu određenom ugovorom. Autorica se dotiče i spornih pitanja, kao što je pitanje obuhvaća li načelo istovjetnosti sudbine takozvane isplate ex gratia. Taj pojam uključuje isplate osiguravatelja koje u strogo pravnom smislu nije bio obvezan odobriti. Autorica je mišljenja da reosiguravatelj nije obvezan platiti nadoknadu štete prema ugovoru o reosiguranju čak i ako taj ugovor sadrži odredbu o istovjetnosti sudbine, koja ne navodi konkretno takav slučaj.
Autorica također analizira odnos između klauzule o suradnji u likvidaciji šteta i načela istovjetnosti sudbine. Dok ovo potonje osiguravatelju dopušta autonomiju u postupku likvidacije štete (u okviru ograničenja ugovora), klauzula o suradnji u likvidaciji štete ga obvezuje da se tijekom tog postupka konzultira s reosiguravateljem. U slučajevima gdje ugovor o reosiguranju sadrži obje odredbe, klauzula o istovjetnosti sudbine primjenjuje se jedino na likvidacije štete koje odobri reosiguravatelj.Konačno, autorica zaključuje svoju analizu problemom ograničenja reosiguravateljevog prava na osporavanje obveza osiguranika.
Uzimajući u obzir da je većina velikih transportnih rizika reosigurano, analiziran je velik broj presedana. Analiza dostupne sudske i arbitražne prakse inozemnih sudova ukazuje na značajan regulatorni učinak reosiguranja na transportno osiguranje.
Autorica zaključuje da je ugovor o reosiguranju tipičan trgovačkopravni ugovor, izmijenjen od stručnjaka za (re)osiguranje, a koji se temelji na poštovanju zajedničkih interesa osiguravatelja i reosiguravatelja. On može poslužiti svrsi jedino ako obje strane postupaju u skladu s pravilima upravljanja rizicima, odgovorno i u dobroj vjeri, poštujući klauzule koje sadrže načelo istovjetnosti sudbine.
