Nakon 1. srpnja 2013, za hrvatske suce ništa više nije isto. Harmonizacija hrvatskog pravnog sustava sa pravnom stečevinom EU (acquis communautaire) iz temelja je izmijenila cjelinu domaćih propisa, ne uvijek na zadovoljavajući način, ostavljajući sudsku praksu da iznalazi rješenja i snalazi se u novonastaloj situaciji. Izravna primjena dijela pravne stečevine EU pretpostavlja poznavanje i tog dijela prava od strane hrvatskih sudaca, od prvog dana punopravnog članstva u ovu pravno složenu asocijaciju. Da li je domaće sudstvo dobilo adekvatnu podršku u pripremi na ovako korjenitu promjenu prije ulaska RH u EU? Koji su mehanizmi trajne edukacije sudaca i odvjetnika predviđeni za usavršavanje i daljnje praćenje razvoja pravne stečevine EU? Promišljajući područje transporta, situacija se čini još složenija. Pravno uređenje transporta, zbog njegovog pretežito međunarodnog karaktera, oduvijek je bilo specifično i slojevito. Osim domaćih propisa, većinu pozitivnog transportnog prava u svim granama prometa čine međunarodne konvencije koje izjednačavaju pravno uređenje mnogobrojnih pravnih pitanja na međunarodnoj razini, a njihova primjena poseban je izazov. Na ovu osnovnu dvoslojnu konstrukciju sada je stigao i treći sloj, pravna stečevina EU, koja u području transporta predstavlja čak treće najveće pojedinačno područje čitave pravne stečevine EU. Razlog za to je gotovo u cijelosti preuzeta nadležnost od strane EU u području transporta, a posljedica je – prema nekim izvorima – nekoliko desetaka tisuća stranica pravnih propisa EU u ovom području i preko stotinu presuda Europskog suda i Općeg suda. Često marginalizirano zbog svoje specifičnosti i malog apsolutnog broja predmeta pred sudovima – što se koristi kao argument protiv specijalizacije u ovom području- ovo je područje prava ipak od iznimne važnosti za industriju. Transportni predmeti često imaju visoke vrijednosti predmeta spora, zbog čega je svako eventualno nesnalaženje sudaca u ovom verziranom području, u kombinaciji sa dugotrajnošću sporova, potencijalno pogubno za ekonomsku održivost poduzetnika na tržištu. Rizik jednog prometnog pravca industrija će kompenzirati izborom drugog pravca, no koje su posljedice za domaću transportnu industriju? Brodarska industrija tradicionalno ugovara specijalizirane arbitraže kao alternativan način rješavanja sporova, no jesu li one jedini odgovor? Može li se ugovaranjem domaće ili strane arbitraže poboljšati situacija i u drugim granama prometa? Hoće li pravosudna reforma u Hrvatskoj doista doprinijeti specijalizaciji sudaca i kako? Opstanak i razvoj transportne industrije pretpostavlja kvalitetnu i brzu sudsku zaštitu. Ima li hrvatska transportna industrija kvalitetnu podršku sudstva i/ili specijaliziranog odvjetništva i koja su moguća poboljšanja u sustavu? Prije odgovora na ova, ali i druga aktualna pitanja, posebno će biti zanimljivo čuti na koji način istom problemu pristupa Nizozemska, kao geografski mala zemlja, ali pravi div transportne industrije u svjetskim razmjerima, koji pitanju specijaliziranog pravosuđa i pitanju pravne zaštite industrije pristupa s iznimnom pažnjom, poštujući tradiciju ali ostavljajući prostor i za brze inovacije i prilagodbu razvoju ove vrlo dinamične industrije.
