Fenomen bespilotnih uređaja i vozila na daljinsko (bežično) upravljanje prisutan je već neko vrijeme i to u raznim oblicima prijevoza: zemaljskom (vlakovi koji povezuju terminale zračnih luka, roboti na daljinsko upravljanje za razminiranje i onesposobljavanja eksplozivnih naprava, roboti za usisavanje prašine i košenje trave), zračnom (rakete, projektili, izviđačke letjelice), svemirskom (svemirske letjelice) i podvodnom (torpeda, podmornice za oceanografska istraživanja). No, važno razlikovno obilježje letjelica u odnosu na zemaljska vozila nalazi se u trećoj dimenziji njihove evolucije, što komplicira izradu regulacijskog okvira. Uređaji na daljinsko upravljanje donedavno bili su tek igračke za razonodu (modeli zrakoplova) bez praktične primjene ili pak veoma sofisticirani i skupi uređaji za znanstvene ili vojne svrhe (obavještajne ili bojevne). Bespilotna letjelica može obavljati zadatke koji su preopasni za letjelicu s pilotom. One najavljuju pojavu novog segmenta u zrakoplovstvu. Prema trenutnom uređenju bespilotna letjelica ulazi u definiciju letjelice na motorni pogon (prilog 7. Čikaške konvencije), bez obzira da li je riječ o zrakoplovu s nepokretnim ili pokretnim krilom, ili zrakoplovu lakšem od zraka. Činjenica da njome ne upravlja pilot ne isključuje bespilotnu letjelicu iz ove definicije. Prilog 2. Čikaške konvencije prepoznaje kategoriju letjelice na daljinsko upravljanje, ali prema članku 8. Konvencije ona podliježe nacionalnom uređenju (cf. Infra).
Potrebna je odgovarajuća regulativa za podržavanje razvoja ove nove, ali već i veoma raširene komercijalne primjene. Članak 8. Čikaške konvencije propisuje obvezu ishođenje posebnog dopuštenja od nadležnih nacionalnih tijela za prolaz kroz zračni prostor bespilotnih letjelica. Stoga se regulacijski okvir trenutno veoma razlikuje od države do države: od liberalnog (regulatorni vakuum) do restriktivnog (potpuna zabrana).
Zakonodavci/regulatori ubrzano rade na razvoju novih pravila kako bi stvorili pravni okvir koji će podržati ovu novu gospodarsku djelatnost i integrirati je u postojeći zrakoplovni sustav (SAD, Italija, itd.). S obzirom na međunarodnu prirodu zrakoplovstva i međunarodnu upotrebu bespilotnih letjelica, potreban je međunarodno koordinirani pristup u razvoju jednog usklađenog sustava. Međunarodna organizacija civilnog zrakoplovstva (ICAO) već je izdala Priručnik za sustave letjelica na daljinsko upravljanje (Remotely Piloted Aircraft Systems) koji sadrži smjernice za izradu relevantne zakonodavstva/regulative. ICAO i EU rade na razvoju pravnog okvira.
Čini se da postoji opći konsenzus da bespilotnim letjelicama mora biti dopušten promet bez odvajanja od ostalih korisnika zračnog prostora. Komercijalna upotreba takvih letjelica ima učinak na sigurnost koji svakako treba riješiti: ometanje zračnog prometa (kolizije, usisavanje bespilotnih letjelica u turbinu motora zrakoplova, itd.) te šteta po ljude i imovinu na tlu. Valja razmatrati mjere za suzbijanje rizika koje rabe tehnologije, kao što je Sustav za izbjegavanje kolizija (Collision Avoidance System). Sigurnosne je rizike (zloupotreba u terorističke svrhe, hakiranje, ometanje zemaljske kontrolne stanice, napadi na infrastrukturu, itd.) potrebno svesti na najmanju mogući mjeru. Moguće ugrožavanje privatnosti ozbiljan je problem: fotografije, video ili zvučni zapisi snimljeni tijekom prelijetanja preko zemlje u privatnom vlasništvu, itd. te prijestup smetanja posjeda u slučaju nedopuštenog niskog prelijetanja zemlje u privatnom vlasništvu. Bit će potrebno organizirati informativne kampanje kako bi se među korisnicima podigla svijest o regulatornim i operativnim ograničenjima.
Učinkovito provođenje regulative: kako ostvariti identifikaciju i praćenje vlasnika/upravljača uređaja tijekom leta? Konačno, koji bi bio prikladan sustav osiguranja i odgovornosti za nadoknadu štete žrtvama nezgoda?
