Panel: Financiranje infrastrukturnih projekata – jesu li tradicionalne banke konkurentne?
Dugo iščekivano kvantitativno ublažavanje monetarne politike u Europi stvorilo je dodatni pritisak na financijski sustav i pružatelje kapitala s aspekta ostvarivanja adekvatnih prinosa na ulaganja. Istovremeno EU je u krajem 2014. godine objavila svoj 315 mlrd. EUR vrijedan plan s ciljem poticanja ekonomskog rasta i zapošljavanja u Europi kroz ulaganja u infrastrukturu. Sukladno planu predviđeno je da primarni izvor financiranja bude privatni sektor, pri čemu su mnogobrojni institucionalni investitori poput poput mirovinskih fondova, osiguravajućih društava i investicijskih fondova već pokazali interes i osigurali značajna sredstva u infrastrukture projekte.
Analizirajući okruženje u regiji s obzirom na gore navedeno, uočljivo je da je većina dosadašnjih infrastrukturnih projekata provedena od strane javnog sektora uz klasično bankovno financiranje, bez značajnijeg sudjelovanja privatnih investitora. Jedan od razloga ovog modela financiranja nedvojbeno leži u činjenici da se zemlje regije suočavaju s brojnim unutarnjim izazovima kao što su nesređenost pravnog okvira, netransparentnost procesa, nedostatak političke volje i negativno javno mnijenje o javno-privatnom partnerstvu ili bilo kojem obliku sudjelovanja privatnog kapitala u takvim projektima.
Stoga se može postaviti pitanje koristi li sadašnje izazovno okruženje bankovnom sektoru? S obzirom na činjenicu da je većina regionalnih banaka pod pritiskom rezervacija i „loše aktive“, a vlade država uslijed visokih deficita imaju ograničena sredstva za daljnje investiranje u infrastrukturu, nove izvori privatnog kapitala postat će imperativ za osiguravanje dugoročne konkurentnosti i razvoja regije. Slijedom navedenog ovi novi, dostupni i „povoljni“ izvori financiranja nameću pitanje – tko su trenutno optimalni financijeri infrastrukturnih projekta te može li tradicionalni bankarski sektor ostati konkurentan u ovom novonastalom okruženju?
