Zračni promet desetljećima je, kako u Europi tako i u svijetu, bio isključivo predmetom državnog interesa. Države su bile jedini vlasnici zračnih (nacionalnih) prijevoznika (tzv. flag carriers) kao i zračnih luka, te su i jedni i drugi uživali neograničenu financijsku pomoć. Uz to, poslovanje prijevoznika bilo je strogo regulirano tj. ograničeno: pravo obavljanja zračnog prijevoza iz/u određene države pripadalo je samo zračnim prijevoznicima država između kojih se prijevoz obavlja, a poslovanje zračnih luka bilo je tek odraz korištenja takvih prava. Tek u posljednjih dvadeset godina, stvaranjem jedinstvenog tržišta, potpuno je liberaliziran zračni prijevoz unutar Europske unije. Paralelno sa ovakvim promjenama u zračnom prijevozu donekle su liberalizirane i usluge koje „prate“ takav prijevoz – prije svega usluge koje se prijevoznicima pružaju na zračnim lukama, a koje su po svojoj prirodi takve da omogućuju otvaranje tržišta. Aerodromske usluge, kao i naknade koje se za iste naplaćuju prijevoznicima, odavno su predmetom smjernica koje je izdala Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo (International Civil Aviation Organisation; ICAO). Navedene smjernice dobile su obvezujući karakter tek transpozicijom u propise EU, a navedenim zakonodavstvom otišlo se i korak dalje – stvoren je pravni okvir za otvaranje tržišta dijela takvih usluga.
Primjena prava tržišnog natjecanja na granu prijevoza i s njim povezane usluge, koje su toliko dugo bile obilježene snažnim državnim protekcionizmom, dovela je pak do bogate prakse Europske komisije i Europskog suda. Jedan od posebno bitnih dokumenata predstavljaju Smjernice o državnim potporama zračnim lukama i zračnim prijevoznicima (2014/C 99/03) kojima se nastoji adekvatno odgovoriti na probleme u primjeni postojećeg pravnog okvira i činjenicu sve većeg broja poslovnih modela zračnih prijevoznika. Naime, pojava niskotarifnih prijevoznika, zatim alijansi te tzv. „hibridnih“ modela (kombinacija klasičnih linijskih i niskotarifnih prijevoznika), kombinirana s djelomičnom privatizacijom zračnih luka i sve opsežnijim pravnim okvirom kojim se definiraju obveze država članica da otvore tržište usluga koje se pružaju na zračnim lukama dovelo je do raznih vrsta ugovora između prijevoznika i zračnih luka i potencijalnog kršenja prava tržišnog natjecanja.
U ovom radu prikazat ću primjenjivi pravni okvir za usluge koje se pružaju na zračnim lukama EU, mjeru u kojoj su iste liberalizirane, logiku takvih zakonodavnih promjena te prikaz postupnog prilagođavanja smjernica Europske komisije iz područja prava tržišnog natjecanja trenutnoj situaciji i promjenama u načinu poslovanja zračnih prijevoznika i zračnih luka. Pritom ću se posebno osvrnuti na probleme u primjeni navedenih propisa na zračne luke u Republici Hrvatskoj, s obzirom na opseg prometa i visoku sezonalnost, te ću pokušati odgovoriti na pitanje zašto najavljene promjene u regulaciji aerodromskih usluga nisu uspjele i kako bi to moglo utjecati na liberalizaciju drugih usluga u tzv „prehrambenom lancu“ zračnog prometa (pomoćne usluge koja obavlja pružatelj usluga u zračnoj plovidbi).
