Usprkos ključnoj ulozi prometa u razvoju unutarnjeg tržišta, nova Uredba EU br. 1215/2012 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima („Briselska uredba I.a“) ne pojašnjava odnos između vlastitih pravila i odredaba o nadležnosti ili priznavanju i izvršenju presuda propisanih međunarodnim konvencijama u sektoru prijevoza.
Članak 71. Uredbe (koji je potpuno jednak članku 71. prethodne Uredbe br. 44/2001) propisuje jednostavno da Uredba „ne utječe“ na međunarodne konvencije o određenim stvarima čije su države članice potpisnice. No, nedostaju jasni kriteriji za utvrđivanje odnosi li se članak 71. na određenu konvenciju o prijevozu ili ne.
Sud Europske Unije zapravo je utvrdio test za određivanje uvjeta prema kojima se – u skladu s člankom 71. – rješavanju pitanja nadležnosti ili priznavanja i izvršavanja presuda u skladu s nekom međunarodnom konvencijom umjesto s dotičnom Uredbom. Međutim, taj se test (i) ne čini pogodnim kao takav za osiguravanje potrebne razine predvidivosti u određivanju nadležnog suda te time pravne sigurnosti za stranke u postupku, što je – kako je sam Sud EU-a predvidio – osnova za pravosudnu suradnju u građanskim i trgovačkim stvarima; (ii) zamišljen je imajući u vidu slučajeve u kojima pitanja nadležnosti ili priznavanja i izvršenja presuda ulazi u područje primjene i Uredbe i CMR konvencije. Stoga nije jasno da li bi Sud EU zauzeo isti stav u odnosu na druge konvencije o prijevozu.
S druge strane, nije jasno kako takozvane „isključujuće odredbe“ – koje gotovo beziznimno nalazimo u aktima kojima je EU pristupila raznim konvencijama o prijevozu i čija je svrha davanje prednosti pravu EU – trebaju funkcionirati u praksi u odnosu na Briselsku uredbu I.a. Primjerice, nije nimalo jasno kako bi ta odredba trebala uređivati odnos između pravila EU i Konvencije o međunarodnom željezničkom prijevozu (COTIF).
Uzimajući u obzir navedena otvorena pitanja, ciljevi ovoga rada su (i) utvrditi hoće li se Sud EU, pri utvrđivanju uvjeta pod kojima se Uredba treba povezati s konvencijama o prijevozu, držati dosadašnjeg pristupa ili ga revidirati kako bi ga uskladio s načelima pravne sigurnosti i predvidivosti vezano uz određivanje nadležnog suda, (ii) pojasniti uvjete prema kojima se za određenu konvenciju o prijevozu smatra da ulazi u okvir članka 71. Uredbe; (iii) ispitati najbolji pristup odnosu između Uredbe i konvencijama o prijevozu koje nisu obuhvaćene člankom 71.; (iv) ispitati da li je taj odnos uređen određenom odredbom (isključujućom odredbom); (v) potražiti interpretativno rješenje koje omogućava, čak i ako ne postoji konkretna odredba, utvrđivanje s razumnom razinom sigurnosti koje se odredbe – između odredbi Briselske konvencije I.a i onih određene konvencije o prijevozu – trebaju primijeniti kako bi se odredila nadležnost ili priznali učinci presuda u određenom predmetu.
