Kad govorimo o razmjeni podataka između poduzetnika, naročito ako je riječ o razmjeni podataka između izravnih tržišnih takmaca, tada prije svega mislimo na razmjenu tzv. „osjetljivih“ podatka. Pod tim pojmom podrazumijevamo razmjenu strateških podataka kao što su podaci o cijenama, količinama, tržišnim udjelima, budućem ponašanju odnosno budućoj tržišnoj strategiji konkurenata, i slično.
Pritom razlikujemo dvije situacije. Prva je tzv. „javna razmjena podataka“ između konkurenata. Takva razmjena može imati pozitivne učinke na tržišno natjecanje, budući da podatke mogu koristiti i svi drugi subjekti koji djeluju na tržištu, uključujući potrošače čime se povećava transparentnost tržišta. Druga je tzv. „privatna razmjena podataka“, situacija u kojoj su razmijenjeni podaci dostupni isključivo konkurentima. Ona ima ograničavajući učinak na tržišno natjecanje, budući da povećava transparentnost samo na strani ponude.
U tom kontekstu razmjena podataka između konkurenata može imati dva osnovna oblika. Prvi je razmjena podataka koje ima obilježja zabranjenog sporazuma u obliku kartela. Drugi je oblik razmjena podataka kao indicija za postojanje usklađenog djelovanja između poduzetnika. Naime, takvi oblici razmjene podataka smanjuju ili potpuno uklanjaju svaku neizvjesnost o budućem ponašanju konkurenta, čime prestaje potreba za tržišnim natjecanjem.
Drugim riječima, poduzetnici svoje konkurentsko ponašanje zamjenjuju kooperacijom, što je protivno interesima njihovih dobavljača i kupaca, kao i interesima potrošača u užem smislu riječi.
Međutim, nije uvijek jednostavno utvrditi je li razmjenom podataka u nekom konkretnom slučaju došlo do povrede propisa o zaštiti tržišnog natjecanja (članka 8. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, odnosno članka 101. Ugovora o funkcioniranju Europske unije).
Drugim riječima, tijela za zaštitu konkurencije pri analizi konkretnog sustava razmjene podataka moraju uzeti u obzir niz elemenata. To su, prije svega, značajke konkretnog sustava razmjene (svrha razmjene, uvjeti pristupa podacima i slično) i priroda podataka koja se razmjenjuje (javni ili privatni, agregirani ili individualizirani, povijesni ili aktualni i slično). Osim toga, moraju se uzeti u obzir i konkretni ekonomski uvjeti na mjerodavnom tržištu i njegove značajke (struktura tržišta s obzirom na broj i tržišne udjele konkurenata, koncentriranost, kompleksnost, stabilnost i slično).
Složenost utvrđivanja i dokazivanja razmjene podataka između konkurenata prepoznala je i Europska komisija. Stoga je u svojim Smjernicama o horizontalnim sporazumima iz 2011. godine kodificirala dosadašnju praksu Komisije i Europskog suda i po prvi puta jedno poglavlje posvetila upravo praksi razmjene podataka. Valja imati na umu da i hrvatska Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja u svom radu koristi Smjernice kao dio pravne stečevine Europske unije.
