Autori u ovom radu prikazuju i analiziraju normativno uređenje izvansudskog rješavanja osigurateljnih sporova kroz institut europskopravne zaštite potrošača prema direktivi 2013/11/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2013. god. o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova. S obzirom da direktiva 2013/11/EU propisuje izvansudsko rješavanje sporova vezano za ugovorne obveze koje proizlaze iz ugovora o uslugama očigledna je njezina primjena i na osiguranje kao uslužnu djelatnost. Na ostvarivanje prava iz ugovora o osiguranju kao potrošačkog ugovora imaju značajan pravni učinak i posebni ciljevi osiguravanja više razine zaštite potrošača prema Uredbi (EU) br. 254/2014 o višegodišnjem programu za potrošače i promicanju alternativnih načina rješavanja spora, poboljšanom pristupu jednostavnoj, učinkovitoj i brzoj pravnoj zaštiti i olakšavanju pristupa mehanizmu izvansudskog rješavanja potrošačkih sporova.
Izvansudsko rješavanje sporova je jednostavno, učinkovito, brzo i jeftino pa zbog svojih prednosti u primjeni i funkcije instrumenta zaštite pravnog položaja potrošača ima pozitivan učinak na rješavanje osigurateljnih sporova. Uspoređujući odgovarajuće norme europskih pravnih ishodišta s rješenjima unutar nacionalnog zakonodavstva, autori u radu prvenstveno polaze od odredbe čl. 89. Zakona o osiguranju o predugovornoj obvezi osiguratelja pružiti informaciju ugovaratelju osiguranja o načinu rješavanja eventualnih sporova i uspostavi postupka izvansudskog rješavanja sporova između osiguranika, odnosno ugovaratelja osiguranja, odnosno potrošača i društva za osiguranje, odnosno ponuditelja osiguranja. Predmetna odredba ima za cilj omogućiti izvansudsko rješavanje osigurateljnih sporova mirnim putem.
Zbog preopterećenosti pravosudnog aparata i dugotrajnosti sudskog postupka kao redovitog puta pravne zaštite, izvansudsko rješavanje osigurateljnih sporova od posebnog je interesa za Republiku Hrvatsku. Naime, svakogodišnji priljev iznimno velikog broja odštetnih zahtjeva po osnovi osiguranja od autoodgovornosti dodatno naglašavaju sve prednosti primjene mehanizma izvansudskog rješavanja spora kao neobveznog, fleksibilnog te povjerljivog postupka, najpovoljnijeg i najbržeg rješenja osigurateljnog spora. Stoga autori analiziraju kogentne pravne norme kojima Zakon o obveznim osiguranjima u prometu u čl. 12. propisuje rok od 60. dana od dana primitka odštetnog zahtjeva unutar kojeg je odgovorni osiguratelj dužan riješiti odštetni zahtjev predviđajući mirno rješavanje odštetnog zahhtjeva u izvansudskom postupku.
Jačanje statusa potrošača u ugovornom odnosu s osigurateljem kao pružateljem financijskih usluga posebno je vidljivo poredbenopravnom analizom osigurateljnih uvjeta za obvezno osiguranje od autoodgovornosti, posebice u odnosu na odredbe o izvansudskom rješavanju sporova. Nakon analize predmetnih odredaba uvjeta za obvezno osiguranje od autoodgovornosti većeg broja osiguravajućih društava, autori zaključuju kako je jednoobraznošću sadržaja osigurateljnog ugovornog odnosa kroz primjenu mehanizama izvansudskog rješavanja osigurateljnih sporova omogućena zaštita potrošača osigurateljnih usluga. Ukazujući na europske pravne zasade i europsku praksu rješavanja najvećeg dijela odštetnih zahtjeva izvansudskim putem, autori ističu važnost izvansudskog rješavanja osigurateljnih sporova zaključujući kako je navedeni postupak u nacionalnim pravnim izvorištima usklađen s europskim standardima zaštite potrošača. Na taj je način potrošačima kao najznačajnijim čimbenicima nacionalnog gospodarstva omogućeno stjecanje većeg povjerenja u osigurateljno tržište te je istovremeno doprineseno stvaranju jedinstvenog europskog osiguratejnog tržišta.
